Put svile i povijest prirodnih lijekova

PUT SVILE

Put svile službeno je otvorio trgovinu između Dalekog istoka i Europe tijekom dinastije Han, koja je vladala Kinom od 206. godine prije Krista do 220. godine poslije Krista. Han car Wu poslao je carskog izaslanika Zhang Qiana da uspostavi kontakt s kulturama u srednjoj Aziji 138. godine prije Krista, a njegova izvješća s putovanja prenijela su vrijedne informacije o ljudima i zemljama koje su bile na Zapadu. No, prijevoz robe i usluga tim rutama datira još dalje u prošlost. Kraljevsku cestu, koja je povezivala Susu (u današnjem Iranu) više od 2000 kilometara zapadno sa Sardisom (u blizini Sredozemnog mora u modernoj Turskoj), uspostavio je perzijski vladar Darius I tijekom Ahemenidskog carstva nekih 300 godina prije otvaranja Puta svile.

Perzijanci su također proširili Kraljevsku cestu kako bi uključili manje rute koje su povezivale Mezopotamiju s Indijskim potkontinentom, kao i sjevernom Afrikom preko Egipta. Aleksandar Veliki, vladar starogrčkog kraljevstva Makedonije, proširio je svoju vlast u Perziju kraljevskim putem. Dijelovi prometnice u konačnici su ugrađeni u Put svile. Trgovački putevi istok-zapad između Grčke i Kine počeli su se otvarati tijekom 1. i 2. stoljeća prije Krista: Rimsko carstvo i Kušansko carstvo (koje je vladalo teritorijem u današnjoj sjevernoj Indiji) također su imali koristi od trgovine stvorene rutom duž Puta svile.

Zanimljivo je da je starogrčka riječ za Kinu “Seres”, što doslovno znači “zemlja svile”. Međutim, unatoč toj očitoj vezi s imenom, izraz “Put svile” skovan je tek 1877. godine, kada ga je njemački geograf i povjesničar Ferdinand von Richthofen prvi put upotrijebio za opisivanje trgovačkih puteva. Povjesničari sada preferiraju izraz “Putevi svile”, što točnije odražava činjenicu da je postojalo više od jedne prometnice.Rute Puta svile uključivale su veliku mrežu strateški smještenih trgovačkih postaja, tržnica i prometnica namijenjenih racionalizaciji prijevoza, razmjene, distribucije i skladištenja robe. Protezale su se od grčko-rimske metropole Antiohije preko Sirijske pustinje i Palmire do Ctesiphona (glavnog grada Partha) i Seleucije na rijeci Tigris, mezopotamskog grada u današnjem Iraku. Od Seleucije, rute su prolazile istočno preko planina Zagros do gradova Ecbatana (Iran) i Merv (Turkmenistan), od kojih su prolazili dodatni putevi do današnjeg Afganistana i istočno u Mongoliju i Kinu.

Rute Puta svile također su vodile do luka u Perzijskom zaljevu, gdje se roba zatim prevozila uz rijeke Tigris i Eufrat. Rute iz tih gradova također su povezane s lukama duž Sredozemnog mora, iz kojih je roba otpremljena u gradove diljem Rimskog Carstva i u Europu.Iako naziv “Put svile” dolazi zbog popularnosti kineske svile među trgovcima u Rimskom Carstvu i drugdje u Europi, taj materijal je bio samo jedan od važnih predmeta razmjene između Istoka i Zapada. Trgovina takozvanim gospodarskim pojasom Puta svile uključivala je voće i povrće, stoku, žito, kožu, alate, vjerske predmete, umjetnička djela, drago kamenje i metale i, možda još važnije, jezik, kulturu, vjerska uvjerenja, filozofiju i znanost.

Nama je najbitnije reći da su se u to vrijeme značajno počeli širiti znanje te medicinske i kulinarske biljke između kontinenata. Nevjerojatni začini Istoka brzo su postali popularni na Zapadu i promijenili kuhinju u većem dijelu Europe, kao i medicinska uvjerenja o korišenju mnogih biljaka.Procvatom trgovačkih puteva rastao je i interes europske medicine prema prirodnim lijekovima koji dolaze s Dalekog istoka.