Povijest prirodnih lijekova u Europi

PRIRODNI LIJEKOVI U EUROPI

U davnim vremenima prirodni lijekovi su češće bili povezani s religijom nego s utemeljenom znanošću. Medicinski stručnjaci ili oni koji su se barem tako zvali u starom Egiptu, Kini, Indiji, Grčkoj i Rimu koristili su svoje verzije raznih laboratorija u kojima su testirali različite prirodne lijekove i njihove blagodati. Mnogi od tih napitaka, prašaka i krema zapravo nisu djelovali, dok su neki bili čak opasni po zdravlje. Međutim, mnogi su sadržavali korisne sastojke koje i danas koristimo u modernoj prirodnoj medicini.Ljekovite biljke pronađene su u mnogim arheološkim istraživanjima. 400 godina prije Krista, stari Grci su počeli razvijati ovu posebnu granu medicine. Hipokrat, otac zapadne medicine, vjerovao je u četiri osnovne vrste tjelesnih tekućina i održavanje zdravlja njihovom pravilnom ravnotežom. Oslanjao se na biljke kao što su ružmarin, komorač i šafran, te ih za liječenje raznih bolesti kombinirao s vježbanjem, masažama i drugim oblicima terapija.

Rimski liječnici su znanje preuzeli od Grka. Prije nego što su rimski vojnici odlazili u borbu, liječnici su im mazali stopala uljem od češnjaka kako bi im ojačali imunološki sustav u slučaju ozljeda i vjerovali su da će im omogućiti brže ozdravljenje. Jedan istaknuti medicinski stručnjak u to doba bio je već spomenuti Dioskorid, Pedanije (grč. Πεδάνıος Δıοσϰουρίδης, Pedánios Dioskourídēs, lat. Pedanius Dioscorides), grčki liječnik u vojnoj službi rimske vojske.

Sačuvana je njegova velika enciklopedija farmakologije o ljekovitim tvarima (Περì ὕλης ἰατρıϰῆς – De materia medica), koja u pet knjiga obuhvaća sveukupno antičko znanje o farmakologiji i primijenjenoj botanici (opis i klasifikacija nekoliko stotina ljekovitih biljaka). Prva ljekovita biljka koju Dioskorid spominje u svojoj enciklopediji bila je ilirski iris, perunika.Rimsko carstvo trajalo je od 500.godine prije Krista do 476.godine. Neki spisi govore čak i o 1500 godina postojanja. U vrijeme ratova i osvajanja Rimskog carstva često su znanja o prirodnim lijekovima donošena u Europu. Pad Rima je događaj koji je označio kraj Carstva i početak Srednjeg vijeka. U vrijeme pada Rimskog Carstva sustav prirodnog liječenja imao je velike i čvrste temelje u cijeloj Europi.

U srednjovjekovnom razdoblju europska medicinska praksa postala je agresivnija i invazivnija. Liječnici su se počeli oslanjati na laksative za liječenje većine bolesti i ta je strategija vjerojatno ubila više pacijenata nego im pomogla da ozdrave. Što je još gore, ti liječnici su počeli napadati lokalne iscjelitelje koji su koristili prirodne lijekove te su ih na sve načine pokušali diskreditirati. Žene koje su prakticirale prirodne lijekove često se povezivalo s vješticama. Progonjene su i spaljivane.

Jedan liječnik iz 15. stoljeća, Paracelsus, bio je toliko zgrožen stanjem medicinske prakse da je posvetio svoju karijeru prirodnim lijekovima. On nije samo proučavao europske prirodne lijekove, već se pobrinuo da upozna rad bliskoistočnih prirodnih lijekova. Naučio je koje biljke pomažu izliječiti bolesti te je učio druge liječnike koja hrana i ljekovite biljke sadrže tvari koje bi mogle biti apsorbirane i pozitivno utjecati na zdravlje. Paracelsus nije u svemu imao pravo. Vjerovao je da oblik biljke može odlučiti koji dio tijela se može izliječiti, ali on je bio snažan, uvjerljiv glas koji je vratio pozornost na biljne lijekove u to vrijeme.

Od vremena Paracelsusa, europska medicina je postala bojno polje između holističke filozofije herbalizma i sve mehaniziranijeg pogleda na tijelo. Kako su Europljani počeli istraživati i kolonizirati druge kontinente, dobivali su i sve više informacija o prirodnim lijekovima s tih kontinenata, posebno Sjeverne i Južne Amerike. Ondje su se prirodni lijekovi koristili stotinama godina prije europske kolonizacije.Dugo su se prirodni lijekovi koristili na temelju pokušaja i pogrešaka, praznovjerju i čudnim idejama o tome kako naša tijela rade. Tijekom 16. i 17. stoljeća ljudi u Europi počeli su za liječenje boli koristiti opijum, mliječni sok iz biljke maka.

Laudanum je bio mješavina opijuma, alkohola i ljekovitog bilja koja je pomagala kod boli, nesanice, kašlja i proljeva. Budući da je u to vrijeme u Europi harao veliki broj teških bolesti (s jako malo učinkovitih lijekova), laudanum je korišten za liječenje gotovo svega, od prehlade do crne kuge!Tijekom sljedećih 150 godina znanstvenici su naučili više o kemiji i biologiji. Prvu modernu farmaceutsku medicinu izumio je 1804. godine Friedrich Wilhelm Adam Sertürner (1783.–1841.), njemački farmaceut i pionir alkaloidne kemije. Najpoznatiji je po otkriću morfija kojega je izolirao iz opijuma 1804. godine. Izolirani alkaloid nazvao je “morfijem” po grčkom bogu snova Morfeju. Objavio je opsežan rad o njegovoj izolaciji, kristalizaciji, kristalnoj strukturi i farmakološkim svojstvima koja je proučavao najprije kod pasa lutalica, a zatim u eksperimentima na sebi. Morfij nije bio samo prvi alkaloid koji je ekstrahiran iz opijuma, već i prvi alkaloid izoliran iz bilo koje biljke. Tako je Sertürner postao prva osoba koja je izolirala aktivni sastojak povezan s ljekovitom biljkom. Grana znanosti koju je stvorio od tada je postala poznata kao alkaloidna kemija. I tako je počela moderna medicina.

OTKRIĆE KININA

1820. godine otkriven je kinin. Otkriće kinina smatra se velikim medicinskim otkrićem i korišten je za liječenje malarije. Kinin je sastavni dio kore stabla cinchona (quina-quina). Ovo stablo se još naziva “isusovačka kora”, “kardinalova kora” ili “sveta kora”. Ta imena proizlaze iz njegove uporabe 1630. godine među isusovačkim misionarima u Južnoj Americi, iako legenda sugerira raniju uporabu među domorodačkim stanovništvom.Prema ovoj legendi, Indijanac s visokom temperaturom izgubio se u andskoj džungli. Žedan, pio je ustajalu vodu i otkrio da ima gorak okus. Shvativši da je voda kontaminirana okolnim stablima quina-quine mislio je da je otrovan. Iznenađujuće, groznica mu je ubrzo popustila, a ovo slučajno otkriće podijelio je sa sumještanima, koji su nakon toga koristili ekstrakte iz kore quinaquine za liječenje groznice. Legenda o otkriću kinina prihvaćena u Europi ipak se razlikuje i uključuje španjolsku groficu od Chinchona koja je, dok je bila u Peruu, dobila groznicu koja je izliječena korom stabla. Vrativši se u Španjolsku s korom, uvela je kinin u Europu 1638. godine, a 1742. botaničar Carl Linnaeus nazvao je drvo “Cinchona” u njezinu čast .Prije 1820. kora ovoga stabla se najprije sušila, usitnjavala u fini prah, a zatim miješala s tekućinom (obično vinom) prije nego što se popila. Godine 1820. iz kore je izvađen kinin. Ovo otkriće pripada znanstvenicima Pierru Joseph Pelletieru i Josephu Caventou.

Paracetamol je izumljen 1877. godine, a 1890-ih znanstvenici su prvi put napravili aspirin od kore vrbe. Još uvijek ih koristimo za liječenje glavobolje, groznice i upale. Prvi antibiotik, penicilin, slučajno je otkrio Alexander Fleming 1928. godine. Od tada su u laboratorijima napravljene tisuće novih lijekova.Do sredine dvadesetog stoljeća, razvoj sintetičkih „čudotvornih lijekova” farmakoloških kompanija gotovo je u potpunosti potisnuo biljne lijekove. Znanstvenici su naučili kako izolirati aktivne sastojke biljaka i staviti ih u lijekove poput morfija i aspirina. Danas smo svjedoci da se prirodni lijekovi ne uče praktično niti u jednoj medicinskoj školi ili fakultetu. Što je još gore, prirodno liječenje se među visokoobrazovanim medicinskim kadrom ismijava te se proglašava lošim, neučinkovitim i neprovjerenim.

Iz svog osobnog iskustva govorim da je to velika šteta. Nažalost, nismo dovoljno educirani o mogućnostima i snazi prirodnih lijekova. Naravno da o tome ništa ne znamo kad o tome ni ne učimo. Jako dobro znam, kad kombiniramo najbolje medicinske metode (one koje nemaju nuspojava) sa zdravim načinom života i najboljim prirodnim lijekovima, pružamo našim pacijentima savršeno liječenje. Međutim, u praksi je situacija potpuno drugačija. S velikom sigurnošću, nakon 25 godina rada s pacijentima, tvrdim kako nema ništa bolje za nečije stanje od zdravog načina života i primjene prirodnih lijekova, koji se koriste kao prevencija bolesti. Imajte na umu da se 80% svjetske populacije oslanja na biljke kao na primarni oblik medicine. Mnoge kulture koriste prirodno liječenje kao prvu liniju za sprečavanje bolesti. U bolnicama u Kini, na primjer, liječnici su specijalizirani za biljnu medicinu u različitim kategorijama (kardiologija, dermatologija). Izvanredna je stvar da su posljednjih nekoliko desetljeća mnogi znanstvenici, medicinski stručnjaci iz cijeloga svijeta posvetili svoj rad izučavanju i dokazivanju čudesnih moći prirodnih lijekova.